Srce i duša HELB‑ove kuhinje već deset godina

Željka Golomejić već je deset godina nezaobilazno lice HELB‑a — žena koja svakog jutra, dok se grad tek budi, pali svjetla kuhinje i stvara mirise koji obilježe dan osamdesetak ljudi. Njezina energija, predanost i nevjerojatna organiziranost pretvorile su kuhinju u mjesto koje nije samo kantina, nego mali dnevni boravak tvrtke. Željka kuha s istom pažnjom kao kod kuće, pamti ukuse, navike i sitne želje svakog zaposlenika, a njezina toplina i profesionalnost godinama stvaraju atmosferu u kojoj se ljudi osjećaju dobrodošlo. Iako nikada nije planirala karijeru u kuhinji, upravo je ondje pronašla svoj poziv — i danas je teško zamisliti HELB bez nje.

1. Kako izgleda tvoj jedan radni dan u kuhinji HELB‑a?

„Ma moj dan ti počinje stvarno rano… prerano, rekla bih. Budim se oko tri ujutro, a nekad mi alarm zvoni i po tri puta dok se konačno ne natjeram ustati. Oko četiri već krećem prema poslu i uglavnom sam prva koja otvori HELB. Svaki dan je drugačiji. Nekad prvo odem u nabavku pa tek onda u kuhinju, a nekad odmah krenem s pripremama. Jelovnik je unaprijed složen, ali ja si uvijek volim zadati još nešto dodatno… više iz gušta nego potrebe. Volim iznenaditi ljude, ubaciti nešto slatko, nešto novo. Danas imam pomoć, ali skoro osam godina radila sam  sama. I tada sam dnevno radila 70–80 gableca, a znalo je biti i preko sto ljudi. Moraš biti jako organiziran, snalažljiv… dogodi se da nešto ponestane, ali uvijek sam našla rješenje — fritaja, nešto na brzinu, ali dobro. Kod mene nitko nije ostao gladan, a još važnije — nitko ne smije izaći nezadovoljan. Ima ljudi koji kažu da nešto ne vole, pa na kraju sve pojedu. Eto, tako to ide. Nisam nikad mislila da ću cijeli život biti u kuhinji, ali evo me — deset godina u HELB‑u i ne idem nigdje. Volim ovaj posao.“

2. Koliko je izazovno svaki dan pripremati obroke za gotovo 80 ljudi?

„Iskreno? Meni to nije nikakav poseban izazov. Ovdje se osjećam kao doma — samo što umjesto jedne obitelji imam njih osamdeset. To su moji ljudi, znam ih, znam što vole, i kuham im kao da su moji, samo u većoj količini.“

3. Koje su po tvom mišljenju najveće prednosti rada u HELB‑u?

„Najveća prednost je povjerenje koje imam. To je nešto što se ne podrazumijeva. Imam slobodu organizirati svoj posao, odlučiti što i kako ću pripremati, i to mi jako puno znači.
Ljude s kojima radim znam godinama. Naučila sam njihove ukuse, navike, sitne želje. Ako znam da netko ne voli određeni prilog, ja već imam spremnu alternativu.
Ta pažnja prema ljudima stvara atmosferu. Nije to samo kuhanje — to je dio dana koji im treba biti ugodan. A meni je važno da se osjećaju dobro.“

4. Koliko ti znači povratna informacija ljudi za koje kuhaš?

„Jako mi je važna. Volim čuti što misle, i dobro i loše. Ako nekome nešto ne odgovara, ja to želim znati. Ne zato da se uvrijedim, nego da popravim. Ne želim da itko bude nezadovoljan. Ako jednom nešto nije ispalo kako treba, drugi put će biti bolje. Meni je cilj da se ljudi rado vraćaju na obrok, da im to bude trenutak odmora, nešto čemu se vesele.“

5. Voliš li kuhati i kod kuće ili tada radije odmaraš?

„Kuham i doma, skoro svaki dan. To je dio mene. Ne gledam na kuhanje kao na posao od kojeg moram pobjeći kad dođem kući.
Naravno, doma kuham drugačije — opuštenije, bez pritiska, više po osjećaju. Ali da, kuhanje mi je jednostavno u krvi.“

6. Čime se baviš u slobodno vrijeme?

„Najviše sam voljela ići na koncerte, pogotovo s mamom. Išle smo na sve — od filharmonije do tamburaša. Ali u duši sam rokerica, pa sam sa sinom obilazila koncerte U2‑a, Iron Maidena, Motörheada… Danas idem rjeđe, ne zato što ne želim, nego jer nemam s kim. Volim i životinje. Imam psa Gizma, šetam ga svaki dan, iako živi kod sina.Brinem se i o dvije mace, koje sam zapravo upoznala baš ovdje  u HELB‑u — one su se stalno motale pokraj zgrade, pa sam ih počela hraniti i brinuti se o njima, i eto… ostale su uz mene.“

7. Da  moraš kuhati samo jedno jelo do kraja života — koje bi to bilo?

„Škampi na buzaru sa zelenim rezancima. To mi je omiljeno jelo. Mogla bih ga raditi svaki dan i nikad mi ne bi dosadilo.“